Dobri smo si...
nedjelja , 06.09.2015.Volim biti voljen. Vjerojatno to svi volimo. Primijetio sam, u zadnje vrijeme, da mi raspoloženje uvelike ovisi o okolini i kako se ona odnosi prema meni. Upravo o tome ovisi kako ću se ponašati dalje kroz dan, tj. iznenadan ugodan ili neugodan susret mogu mi usmjeriti nekoliko sati u sasvim pogrešnom i neproduktivnom smjeru ili pak podići moje raspoloženje i produktivnost na puno viši nivo. Nešto kao prometni znakovi. Ako je prvi usran, do idućeg križanja i ja ću biti usran, sve dok ne ugledam nešto bolje.
Jedna od najvećih punilica moje baterije i podizač raspoloženja su ugodni ljudi. Ne oni lažno ugodni, nego oni koji jednostavnu podižu prostoriju svojom pojavom, fintom, osmijehom i sličnim. Svi znamo takve, i sigurno ih imate u svojoj ekipi ili u radnom okruženju. Tako mi je prošli tjedan jedan radni dan uljepšala teta iz pekare. Zalazim relativno često u tu pekaru (2-3 puta tjedno) pod pauzom na poslu, čisto da nešto pojedem na brzinu, uzmem kakvo pecivo, prošećem od radnog stola i slično.
Obično rade dvije prodavačice, u tandemu, iiiiiiizrazito ljubazne i pristupačne no ovaj put su priču podigle na viši nivo: „Dobar dan sused, kaj ćemo danas?“. Uz već standardni osmijeh, „ugodan dan“ i sve ostalo što uz to ide, a izgleda nevjerojatno iskreno i sve samo ne generično, naš odnos je podignut na jednu višu razinu, na razinu „suseda“. Ugodna spoznaja je da od toliko ljudi koji tamo uđu na dan, jedna prodavačica ima volje i želje česte kupce kategorizirati u takvu grupu. Apsolutno ništa ne gubi time, a siguran sam da 80% suseda baš radi toga nastavlja kupovati tamo. Svaka čast gospođo, i vama i vašoj kolegici jer ste obje i više nego pristojne (za mene pravo osvježenje iza pulta u usporedbi sa svim drugim trgovinama i radnjama kojima sam zbilja susjed, a imam osjećaj da bi napravili sve da čim manje moraju raditi i razgovarati s ljudima (a bave se prodajom!!!???).
I možemo sada razgovarati koliko je to iskreno, koliko nju zapravo boli briga za mene i sve ostale susede, ali to nije uopće poanta. Jednom lijepom gestom meni je uveliko popravljeno raspoloženje za dan, a ja ću onda svojim raspoloženjem sigurno podići još nekoga. Pravi domino efekt.
U meni se stvorio jedan ugodan osjećaj pripadnosti, sasvim nevažan za moj život ako ne gledamo emotivnu stranu, ali važan za moje raspoloženje. Osjećaj jednako dobar kao kad dođem u omiljeni kvartovski kafić i samo sjednem a moje omiljeno piće će doći samo od sebe jer konobar i ja se solidno znamo. I poslušat ću njegove opaske vezane za US Open, iako sam više lik za košarku i nogomet, jer znam da njemu znači nekom reć svoje viđenje, a obojici će nam brže proć dan.
Poanta teksta je: smijte se i zabavljajte. Budi dobri jedni prema drugima. Ne košta apsolutno ništa, a vaša minimalna gesta dobrote će nekom popraviti usrano raspoloženje.
Uživajte :)
Oznake: goodfeeling, pozitiva, pozitivan stav
komentiraj (0) * ispiši * #
Utorak...
utorak , 01.09.2015.Tko još voli utorak? Ja ne… Od svih dana u tjednu utorak mi je uvjerljivo najdepresivniji. Nekada je to bila srijeda, no zadnjih godina je utorak preuzeo primat. Nekako je predaleko od vikenda koji je prošao, a još dalje od onog koji dolazi što znači da depresija vezana uz radni tjedan može kick-inat na najjače. Srijedu sam pregrmio s godinama uz pomoć jednog super savjeta kolege s posla, no o tome drugom prilikom.
Zapravo uopće nije stvar koji je dan u tjednu. Blago sam nervozan svaki put kada kročim u javni prijevoz jer sam takvog stanja uma. Kukam bez veze jer mi je isti kurac dal' se radi o petku, ponedjeljku ili utorku. Hejterski sam nastrojen prema šoferima javnog prijevoza i prema većini suputnika i znam da je to apsolutni užas, ali eto, nema pomoći. Vjerojatno je „Vlatka“, „Franjo“ ili „Robertina“ isto tako nadrkana na mene kad vidi moju iritantnu facu u busu, ali ekipa, ne zamjeram.
S godinama vožnje sam neke stvari shvatio i grupirao meni omražene ljude u nekoliko kategorija koje ću se potruditi opisati niže u tekstu:
1. „Neznamdiću“
Neznamdić je osoba koja izlazi iz sredstva javnog prijevoza pritom nesvjesna svojeg idućeg koraka (i pritom sam uvjeren da nije sigurna kuda kroči kroz život, a ne samo gdje će kad izađe van). To su osobe koje izađu van kroz vrata, uglavnom otprilike 10cm lijevo ili desno od sredine, i baš u onom trenutku kad treba napraviti dva koraka naprijed da svi ostali mogu neometano izaći i nastaviti svojim putem tu nastaje nevjerojatan problem. Neznamdić zastane i promišlja da li lijevo ili desno (možda i o političkim opcijama- ne isključujem tu mogućnost), da li treba u supermarket ili na bankomat, ili oboje… Ili je možda kraće ako krene po štengama pa će ipak desno do kuće jer je tamo i hlad. S druge strane, dosta je vruće, a sladoleda nema tim putem. E pa baš to (barem tolika količina misli), ja pretpostavljam, njima prođe kroz glavu jer kako inače objasniti njihova nepomična tijela na sredini kojima pritom blokiraju sve ostale putnike s namjerom da izađu iz busa ili tramvaja i nastave svojim poslom.
Neznamdića boli kurac da li ti imaš svoje brige, nije mu niti na kraj pameti da vjerojatno smeta jer ima svojih briga koje su možda (samo možda) i nešto veće od onog što sam ja naveo. Osim u javnom prijevozu, može ih se naći i u gradu pri prolasku uskim puteljcima. Često će se okrenuti usred koračanja, shvatiti da uopće ne trebaju tamo i da je zadnjih 5min putovanja bila laž ili stati na prolazu od 15cm i odlučiti telefonirati, pozdraviti prijatelja i sl. bez ikakve empatije prema ljudima iza sebe koji, uglavnom uz psovke, odluče zaobići ih te pritom ugaze u drek, blato i tako to.
Inače su najgori ako imaju kišobran jer će, pri izlasku iz busa ili tramvaja, kišobran otvoriti i prije nego izađu van, proviriti prvo nožicom da li je vani mokro ili nije i onda možda izaći i krenuti u nekom smjeru.
2. „Ja ću se tu stat pa eto…“
Ove osobe o-bo-ža-vam. Ovo je jedna od onih stvari koja se događa apsolutno svakodnevno u gužvovitom autobusu ili tramvaju. Car ili carica će iskoristiti trenutak tvoje ljubaznosti i nepažnje da ti ukrade pedalj prostora. Kako? E pa, pomaknuo si se jer si mislio da će proći iza tebe i da mu/joj činiš uslugu jer je brutalna gužva, međutim NE! Stati će točno iza tebe tako da tvoja leđa koja su sad svinuta trajno ostaju tako. Smeta te to? E pa drugi put si doma mami pristojan budi i pomakni se jadniče!!!
Priznajem, na njih sam najviše nabrijan i to apsolutno nepravedno. Većina uopće nema osjećaj da tu nema mjesta nego su jedva dočekali stabilno tlo pod nogama i žele se stacionirati jer ih čeka luda vožnja zetovca koji krene-stane 6,7 puta u 20m, naglo koči jer nije vidio pješački, cima autobus jer se pokušava ubacit u traku i slično.
3. „Držnedaj“
Držnedaj je osoba koja nije stabilna u glavi, ali najčešće i u glavi i tijelom. To su ljudi koji će kroz tramvaj u prolazu (najčešće prema izlazu) dotaknuti ama baš svaku šipku koju mogu iako je tramvaj u fazi mirovanja 90% tog vremena što postupak čini suludim. Najčešće se tu radi o starim ljudima koji imaju osjećaj da se vjerojatno sve događa puno brže nego što se zbilja događa te od silne ludnice i uzbuđenja jer se njihova destinacija bliži jednostavno moraju imati oslonac. Ustvari, ne bih imao ništa protiv ovih primjeraka međutim najčešće su vrlo bezobrazni prema ljudima koji se nalaze na njihovom putu (bezobraznici!!!!) jer im smetaju da s jedne štange pređu na drugu pritom se držeći za onu prvu da budu apsolutno sigurni da neće pasti u tramvaju koji miruje uzvikujući upitan (ali zapravo većinom bahat i otresit): „Idete dole ili ne???!!!!““. Pritom su najgori oni koji se ne peru pa im iz predjela pazuha (pogotovo ako je majica bez rukava) izlaze svakojaki neugodni mirisi.
Nekad me podsjećaju na Spidermana, jer baš tako on prolazi kroz New York u silnim filmovima, držeći se za svoje niti i napuštajući prethodnu nakon što izbaci iduću.
4. „Sjedilica“
Ovi zaslužuju apsolutne sve počasti. Uvjerljivo najveći bogovi javnog prijevoza. To su ljudi koij će napraviti baš sve da sjednu. I pritom mislim baš sve. Od pristojne do nepristojne zamolbe za mjestom, od „u moje vrijeme je bilo drugačije“ do „ignoriram te i pričam sa svojim suputnikom kak si bezobrazan jer se nisi digao, ali se ne obraćam tebi“. Najgori su oni starci koji će odbaciti štake kako bi stigli u tramvaja, a zatim unutra osjete nevjerojatnu slabost i bol (možda i radi tog trčanja).
Međutim, obični sjedači nisu poanta ove priče. Oni su samo trn u oku prosječnog putnika. Pod sjedilice ne mislim na njih, već na one koji će sve napraviti da sjednu u tramvaju ili busu iako se voze samo 1 ili 2 stanice. Svjesni su toga da će morat pri ustajanju okrenuti nebo i zemlju da izađu jer je bus krcat i vjerojatno bi bilo praktičnije da ostanu stajat, jer im to sjedenje neće ništa pretjerano značit, međutim suprotno svakoj logici sjest će na mjesto i neopisivo guštati u njemu. Još gore od toga što se guraju na siceve je to što su najčešće osobe koje će se nagurati na vrata pri ulazu nedozvoljavajući osoba koje izlaze da to obave normalno. Za njih slobodno mjesto predstavlja misiju, progurat će se na sve moguće načine da do njega dođu i osvoje ga.
5. „Pričalica“
Moram priznat da ne volim razgovarati u javnom prijevozu. Niti s prijateljima. Lagani small-talk me ne smeta i poželjan je, međutim o privatnim stvarima volim tek ako smo izašli. Jednostavno se ne osjećam ugodno ako drugi znaju više o meni od onoga što želim da znaju.
Ovaj tip osoba je onaj koji priča ili na telefon ili sa kolegom/prijateljem i to na način da je svima ostalima u prijevoznom sredstvu neugodno. Obično su tu glasne psovke, priče o obitelji i bližnjima ( problemi s alkoholom, drogom, novčani problemi) što meni izaziva nevjerojatnu neugodu (da, znam, imam problema) od koje se doslovce crvenim cijelim putem. Očito je kako neki ljudi nemaju srama bez obzira u kojoj se situaciji nalazim pa zato uglavnom imam slušalice.
U svojih 10 godina izrazitog korištenja javnog prijevoza susreo sam se sa raznim pričama koje su me ili sablaznile ili izrazito nasmijale ako sam bio bolje volje pa me nisu opterećivale.
Bez obzira na sve, javni prijevoz ima svoje čari, a ovo je samo djelić toga. Svatko od nas je barem jednom bio jedan od kalupa koje sam gore naveo, ako ne i svi istodobno.
Stvar je samo u stavu, u mentalnom sklopu taj dan. Svjestan sam da ako sam bolje volje 90% toga neću niti primijetiti. Nažalost ne mogu protiv sebe pa ako ništa, mogu se barem zabaviti na ovaj način što je satisfakcija nakon 8h na poslu za radnim stolom.
Do čitanja….
Oznake: ZET, tramvaj, prijevoz, posao, ljudi, gužva, kaos, drogeranti
komentiraj (0) * ispiši * #
